Nije ni čudo da smo zbunjeni.

Ako vam je posao vezan uz klimu i okoliš, često čujete ovo pitanje. S jedne strane vam borci za zaštitu okoliša – uključujući Greenpeace – govore da svaki vaš postupak nešto znači. Svaki je važan! S druge strane, komentari u časopisima i stručnjaci vam govore da vaši svakodnevni postupci nemaju nikakvog utjecaja, jer se ovaj problem ne može riješiti pojedinačnim djelovanjem. Neki čak tvrde da se radi o alibiju kojim se velike korporacije oslobađaju vlastite odgovornosti, jer problem proizlazi iz lošeg ali čvrsto ukopanog sustava u kojem živimo. Napokon, nije li točan podatak da je 100 proizvođača fosilnih goriva odgovorno za 70% emisija?

Baš kao što opisuje ovaj članak u Voxu, kao voditeljici klimatske kampanje prijatelji su mi se često znali pohvaliti da recikliraju, da se trude jesti manje mesa ili kupovati ekološke proizvode kadgod si ih mogu priuštiti. I svaki put bi me zaboljelo srce što im moram reći – Da, naravno… ali da bi sve to imalo ikakvog učinka, prvo morate prestati koristiti neke stvari i smanjiti potrošnju, pridružiti se klimatskome štrajku ili se kao građani politički angažirati i zahtijevati od svoga gradonačelnika da provede ambiciozni program održive mobilnosti ili zahtijevati od svoje vlade da korporacije napokon privede odgovornosti.

Nakon takvih mojih predavanja – koja su obično bila dugačka i puna tehničkih pojmova – vidjela bih dramatičnu promjenu na njihovim licima. Premda su šutjeli, izraz lica bi im govorio sve. A reakcije su znale biti i gore od toga. Branili bi se pitanjima poput „Činim što mogu, znaš?“ Ili još malodušnije: „Čak i ako činim sve to, drugi vjerojatno neće. Pa kakva onda korist od toga?“ A najbolnije mi je bilo čuti: „Ah, koga briga? Ionako smo nadrapali, zar ne?“

U želji da prijatelji i obitelj ne prestanu komunicirati sa mnom, počela sam tražiti nove načine za razgovor o klimatskim promjenama i okolišnoj krizi, pazeći pritom na njihove (i svoje) osjećaje. Jer zapravo moramo djelovati i pojedinačno i kolektivno. I to odmah!

Fridays for Future Student Demonstration in Bangkok. © Biel Calderon / Greenpeace

Učenici štrajkaju i demonstriraju u Bangkoku u sklopu pokreta Školski štrajk za klimu, poznatog i pod nazivima Mladi za klimu i Fridays for Future. © Biel Calderon / Greenpeace

Neki smatraju da male pozitivne promjene u našem načinu života mogu biti stranputica, pa čak i zakočiti prihvaćanje i primjenu ambicioznih klimatskih i okolišnih politika, jer se na taj naćin deprioritizira javna kontrola korporacijske i političke moći. No, smatram da se tu ne radi o ili-ili. Važno je oboje. Pojedinačno i kolektivno djelovanje idu ruku pod ruku jer su usko povezani.

Reciklirajte. Da. Ali i smanjite potrošnju te zahtijevajte od velikih tvrtki da mijenjaju modele poslovanja i plasiranja proizvoda na tržište. Idite na posao biciklom. Svakako. Ali i surađujte sa susjedima i natjerajte svog gradonačelnika da proglasi klimatsku uzbunu i osmisli plan za više biciklističkih staza i bolji gradski prijevoz. Stavite energetski učinkovite žarulje. Naravno, ali i zagovarajte u svojoj zajednici uporabu električne energije iz obnovljivih izvora kako biste promijenili energetski sustav u svom kraju. Jedite manje mesa. Da, ali i surađujte sa školom koju pohađaju vaša djeca da u jelovnike uključe vegetarijanske obroke ili uče djecu kako da sami proizvode hranu. Sadite stabla. Svakako, ali i zahtijevajte od vlasti da štite naše šume i usvoje beskompromisne politike zaštite okoliša i klime.

Nema nikakve dvojbe da je za rješavanje ekološke i klimatske krize potrebno promijeniti sustav. Radi se o našem preživljavanju.

Moramo promijeniti način na koji društvo razmišlja. Napustimo mišljenje da “samo slobodno tržište i ekstraktivni modeli mogu donijeti sreću kroz ekonomski rast” te “što više imam to sam sretniji” i počnimo razmišljati da “gospodarstvo mora djelovati unutar ograničenja koje nameće naš planet” te da “osjećaj vlastite vrijednosti proizlazi iz iskustava i odnosa s drugima, a ne iz kupovne moći.”

Doista moramo poduzeti zajedničke korake da ovaj sustav promijenimo u onakav kakav želimo.

No ti se koraci potiču širenjem primjera dobre prakse, zajedničkim osmišljavanjem rješenja koja će stvoriti novu normaluz Zajedničkim naporima za očuvanje okoliša koji će se oslanjati na pozitivne uzore i sustave nagrađivanja društveno poželjnog ponašanja.

Da bi uopće došlo do takvih sustavnih promjena, društvo prije svega mora prepoznati koliko su te promjene korjenite i velike i onda krenuti napraviti prve korake. A te korake čini svatko od nas pojedinačno.

Arctic Sunrise Protests in the Barents Sea. © Will Rose / Greenpeace

Lucy Lawless, Joanna Sustento i ostali aktivisti drže natpise kojima izražavaju protivljenje eksploaticiji nafte na Arktiku.                                                                                          © Will Rose / Greenpeace

Istina, pojedinačno djelovanje neće odmah riješiti svjetske probleme. To što koristimo platnenu torbu umjesto plastične vrećice ili kupujemo nezapakirano voće, neće smanjiti proizvodnju jednokratne plastike koliko je potrebno. Ali može, za početak, imati utjecaja na vaš grad ili zajednicu, jer djelovanje pojedinca može osnažiti ljude, stvara silu na koju se može računati, ohrabriti ih da budu uzor i nadahnuće drugima i dati im osjećaj da su dio rješenja.

Mala iskra može potpiriti vatru i zbližiti ljude da stvore djelotvorne zajednice. A kad zajednice počnu djelovati, one postanu otpornije, neovisnije i snažnije.

Rosa Parks ili Greta Thunberg su obični ljudi koji su se usudili činiti izvanredne stvari… i zbog tih izvanrednih stvari promijenile su (i još uvijek mijenjaju) svijet, stvorivši novu normalu koja je – prije nego što su poduzele te hrabre prve korake – bila nezamisliva.

Neće svaka stvar koju kao pojedinci poduzmete dovesti do pokreta za ljudska prava ili zaustaviti crpilišta nafte. No možda će promijeniti mišljenje vaših ukućana, uredskih kolega ili drugih ljudi koji primijete promjene u vašem ponašanju.

International Day of Forests in Jakarta. © Jurnasyanto Sukarno / Greenpeace

Proslava Svjetskog dana šuma u Jakarti. Volonteri Greenpeacea posjetiteljima dijele sadnice stabala. © Jurnasyanto Sukarno / Greenpeace

Osobno djelovanje je hrabro i vrijedan je prvi korak. Zato se nemojmo izrugivati ljudima jer čine što mogu ili im nametati osjećaj krivnje jer ne čine dovoljno.

No, također je važno da ne stanemo na tome. Bez obzira jeste li učenik, student ili direktor, pokušajte ohrabriti što više ljudi da se pridruže ovom vrijednom zajedničkom putovanju na kojem će svatko djelovati u skladu sa svojim mogućnostima i odgovornostima.

Budimo optimistični, hrabri i iskreni prema sebi. Priznajmo si da je hitno potrebno promijeniti sadašnji društveni i gospodarski sustav. Dakako, to znači da mijenjamo način na koji i sami razmišljamo, ponašamo se i živimo u svakom pogledu, od najmanje stvari do one najveće.

Autorica: Paula Tejon Carbajal, Greenpeace International